Čini se da se izraz frilenser poslednjih dana može videti i čuti svuda, medjutim, nije svima jasno ko i šta je to i čime se jedan frilenser zapravo bavi. Veoma je bitno da se ovaj pojam pravilno razume, kako se ne bi stvarala pogrešna slika o ovim ljudima i kako bi se sa njima postupalo pravedno.
Frilens, zapravo, ne označava zanimanje, već način rada. Sam izraz je preuzet iz engleskog jezika (freelancer) i najpribližniji prevod ove reči na naš jezik bi bio slobodnjak ili honorarac. To su ljudi koji uglavnom nisu u stalnom radnom odnosu, već zaradjuju tako što ih jedan ili više klijenata plaća po uradjenom projektu ili na sat i sami pronalaze klijente na licu mesta ili berzama poslova. Nemaju stalnu i zagarantovanu zaradu ili tipično radno vreme i u našem zakonu nisu jasno definisani. Jedan dobro poznat primer ovakvog načina rada je honorarni fotograf, koji nema stalno zaposlenje, već biva unajmljen za posebne prilike, kao što su svadbe, krštenja, rodjendani i druge svetkovine. Na engleskom jeziku postoji još jedan izraz za frilensera, independent contractor.
Frilens, u suštini, obuhvata ogroman broj zanimanja, a samo neka od njih su video montažeri, prevodioci, arhitekte, gejmeri, virtuelni asistenti, umetnici, marketing stručnjaci, prodavci digitalnog (stock) materijala, dispečeri, pisci, vozači za inostrane firme, igrači igara na sreću, animatori, ilustratori, predavači jezika, virtuelni asistenti, režiseri, fotografi, lektori, ali i bake koje prave ajvar, pa ga prodaju po selu ili objavljuju tutorijale na Jutjubu u kojima objašnjavaju kako se taj ajvar pravi.
Iako se frilenseri na neki način mogu smatrati slobodnjacima, oni zapravo često imaju više obaveza od tradicionalno zaposlenih ljudi, kao i duže i nepredvidivije radno vreme. Kada je u pitanju marketing, stručnjaci često kažu da se marketing živi, a ne radi, jer ta vrsta posla zahteva konstantno proučavanje tržišta, kontakt sa ciljnim grupama, prisutnost na socijalnim mrežama, usavršavanje i prikupljanje informacija. Ishod projekta je često neizvesan, kao i isplata. Ukoliko frilenser radi na platformama (kao što su UpWork, 99designs, Freelancer…) i želi konstantan priliv novca, onda su praćenje konkursa u drugim vremenskim zonama i takmičenje sa desetinama hiljada drugih frilensera nezaobilazni deo ovakvog načina rada. Rad po projektu često znači i da jedan frilenser mora u kratkom roku raditi mnogo, te tako programeri često rade i po 16 i više sati dnevno, ukoliko im klijent zada kratak rok. Jedna tradicionalno zaposlena osoba ima radno vreme ograničeno na osam sati, dok jedan frilenser nema ovakva ograničenja, a produžavanje roka potrebnog za završavanje projekta često izaziva negativne reakcije kod klijenata.
Da bi bilo jasnije kako to zapravo funkcioniše, jedan frilenser koji radi na Apvorku (UpWork) je objasnio da je prvi projekat (gig) dobio tek posle dva meseca, nakon što je konkurisao oko 40 puta na raznim oglasima. Kaže da je tek posle godinu dana mogao biti siguran da će svakog meseca dobiti oko 150 dolara od projekata i da je u medjuvremenu stalno morao da prati konkurse i pazi na koje konkurse se prijavljuje jer je broj prijava u jednom mesecu ograničen. Pažljiv odabir konkursa je bitan jer se često dešava da se potencijalni klijent predomisli i nikada i ne odgovori na ponude aplikanata. U poslednje vreme, Apvork je izmenio način prijave na konkurse, tako da je sada broj mesečnih prijava neograničen, ali se posle odredjene cifre plaća iz ličnog džepa. Samo jedan nezgodni klijent i loša ocena može dovesti do drastičnog pada količine dostupnog posla, a da bi se takva situacija sanirala potrebno je raditi na drugim projetima i biti dobro ocenjen, što vodi u čuvenu kvaku 22.
Razlika postoji i u širini i količini znanja koje jedan frilenser mora posedovati da bi ovako poslovao. Dok jedan zaposlenik u firmi ima jasan opis dužnosti i druga odeljenja u firmi na koja se može osloniti, jedan frilenser sam mora biti svoj prevodilac, programer, dizajner, tehnička podrška, PR, menadžer za razvoj, lektor, menadžer prodaje i sve ostalo što mu je potrebno.
Još jedna bitna karakteristika frilensa je to što za razliku od stalno zaposlene osobe, honorarac nema zagarantovanu i redovnu isplatu. Iako većina populrnih platformi imaju neke vidove kontrole i garancije isplate, klijenti ih lako mogu zaobići i tako frilensera ostaviti bez zarade, a ipak dobiti uslugu koja im je trebala. To znači da jedan frilenser može naporno raditi celih nedelju dana na projektu, a za svoj trud ne zaraditi ništa i tako nepovratno izgubiti zaradu za četvrtinu meseca, za koju nisu sigurni da sa više rada mogu kasnije u mesecu nadoknaditi. Pored svega ovoga, nakon završetka jednog projekta, frilenser zapravo ne zna kada će imati prilike da radi na sledećem, što znači da se može desiti da čak i po nekoliko meseci nema, a da nekoliko meseci kasnije ima toliko poslova da zdravstveno nije u stanju da ih sve obavi, a ipak mora jer odbijanje projekta sa sobom nosi i lošu reputaciju. Ono što može delovati vrlo porazno je to što je potrebno više godina konstantnog rada na ovaj način da bi se zaradila jedna prosečna plata mesečno i mnogi honorarci ne uspeju da dostignu taj cilj.
Bez obzira na sve mane ovakvog načina rada, mnogi frilenseri tvrde da im je draži od tradicionalnog zaposlenja jer je im daje veće šanse da rade u svojoj struci i nadalje se profesionalno razvijaju u skladu sa najnovijim tehnologijama i trendovima, a najvrednijim radoholičarima omogućava da zarade više nego što bi zaradili kada bi imali ograničeno tradicionalno radno vreme od 8 sati.